Naša uvažena profesorica, kolega i prijatelj, Ankica Lambaša Spahija, ostavila nas je zauvijek.

Ostavila  nas je kada smo to najmanje očekivali. Otišla je kada je itekako bila potrebna: učenicima naše škole, svojim kolegama, prijateljima i suradnicima.

I, naravno, najviše – svojim najbližima.

Ankice se sjećam još iz vremena kad je bila strog, ali omiljen profesor među svojim učenicima. Potom sindikalni vođa pun energije, koju je znala prenijeti i na nas kad su ciljevi bili opravdani i dostižni. I na kraju ravnatelj s vizijom i ciljem da Školu unaprijedi, osuvremeni. Sjećam se njene rečenice sa samog početka mandata da u svakoj učionici mora biti projektor, a pred svakim nastavnikom računalo. I to će se uskoro ostvariti. Lavovski se borila da zdravstvena njega dobije primjeren kabinet, a posebno fizioterapeuti, i to je bio jedan od budućih projekata Škole koji je žarko željela ostvariti. Radila je na promociji Škole, osmišljavala i iznalazila sredstva da budemo viđeni kao sudionici smotri i natjecanja. Razvijala je među nama timski duh, toleranciju i uviđavnost. Bila je pravi vođa ponosna na sviju nas.

Što ostaje, nakon Ankice?

Život vrijedan poštovanja, radni vijek ostvarenih rezultata, ali i još mnogo neispunjenih stranica i iznad svega: tiha tuga i duboka praznina koje se ne mogu ispuniti ni protekom vremena, ni bilo kakvim našim riječima.

Što reći o našoj Ankici, našoj Anki kako smo je zvali, a da se ne spomenu sve njene ljudske kvalitete. Bila nam je učitelj i prijatelj, znala nas je saslušati i savjetovati, ne samo kao kolega, već kao starija i mudrija, kao roditelj.  

Ne postoji savršeni ravnatelj. Dobar ravnatelj promišlja stvarnost škole u svim segmentima, dobro poznaje svoje nastavnike, suradnike i ljude, i pristupa im s povjerenjem da će svoje zadaće izvršiti stručno i odgovorno. S tim povjerenjem mogli smo uvijek računati, znali smo da će , ako bude potrebno, Ankica uvijek stati iza nas.

Škola je živjela s njom, a ona za Školu i nas. Uvijek je imala vremena za sve , dala nam toplu riječ kad nam je bilo teško (kako djelatnicima tako i učenicima), dala nam upute kad smo bili nesnalažljivi, ali i kritiku kada je to bilo potrebno.

Zato smo u školu dolazili kao u svoj drugi dom, svjesni odgovornosti, ali opušteni , a Ankica je to znala, razumjela i poticala. 

Život je nije milovao ni tetošio, sve što je postigla, postigla je svojim radom, svojom ljudskošću, svojom spontanošću prema malima i velikima.

Naša Anka uvijek je bila spremna za akciju, šalu……..za promociju Škole. Naša Anka voljela je ljude, voljela je mladost, voljela je svoju obitelj i voljela je nas!

Kada nam odlazi netko drag, smrt jako boli, a boli i sve ono što dolazi poslije...boli praznina, boli nemogućnost da još nešto učinimo za njega...bole riječi koje nismo rekli, a mogli smo. Bole uspomene. Boli to što znamo da nikada više nećemo biti zajedno. Boli to što će nam svuda faliti i što će ona biti taj netko koji nedostaje.

Voljela je naša Anka svoj Šibenik, bila ponosna na svoju Crnicu, Masnu ulicu i na šibensku pismu:

Ako si pošla spat,

Bila ti laka noć.

Anđeli od raja

Bili ti na pomoć.

Blažena postelja

Na kojoj počivaš.

Blaženi lancuni

S kojima se pokrivaš.

Hvala ti Anko što si bila s nama.