Autor: Gordana Benat, 29.10.2008
 

Kad bismo proveli anketu među roditeljima u kojoj bismo ih pitali što im je najvažnije na svijetu, veliki postotak roditelja bi odgovorio da im je na svijetu najvažnije njihovo dijete i njegova sreća.
Većina roditelja smatra da prema svojoj djeci postupa dobro, odnosno najbolje što mogu.
Tvrde da se trude što više s njima razgovarati,  provoditi s njima kvalitetno vrijeme, iskreno ih voljeti i ispravno ih odgajati. Nije potrebno sumnjati u njihove izjave.  Ali trebamo se zapitati, prepoznajemo li stvarno vlastito roditeljsko ponašanje u odnosima i komunikaciji s našom djecom? Svi oko nas vide i znaju da ne postupamo dobro s našom djecom, jedino mi sami ostajemo uvjereni da radimo najbolje. 

Djeca su vrlo pronicljiva i kritična. Jesmo li spremni otvoreno razgovarati s djecom o tome kako nas ona vide, osjećaju, doživljavaju? U jednom takvom iskrenom razgovoru bismo mogli otkriti puno o sebi i upoznati svoje stvarno ponašanje. Koliko bi nam to pomoglo da upoznamo bolje sebe i budemo bolji prema njima?

Želimo li uopće postati svjesni svoga stvarnog roditeljskog ponašanja? Lakše je biti svjestan onoga što mislimo da jesmo, nego onoga što smo stvarno. 
Roditelji bi trebali zajedno s  djecom rasti i mijenjati se,  u cilju skladnih odnosa.

Aktivno slušanje

Čovjek ima dva uha, a samo jedna usta, ali ne bez razloga.  Poruka bi bila da treba više slušati, a manje govoriti, što važi i za roditelje.
Djecu treba slušati, a ne im samo govoriti.  Govorom ih nečemu učimo, a slušanjem ih uvažamo. Osjećaj da ih slušamo daje im potvrdu da ih poštujemo, priznajemo kao zasebne osobe vrijedne da ih se sasluša.

Obiteljski razgovori su često jednosmjerni monolozi u kojima roditelj govori, ali ne sluša.
I roditelji bi trebali ponekad saslušati što ima djeca imaju za reći, začudili bi se koliko toga mogu od njih saznati. Žalosno je da se roditelj nađe u situaciji gdje netko drugi zna više o njegovom djetetu od roditelja samog, uslijed toga, roditelji često posljednji doznaju što se događa s njihovom djecom. To nije zato jer premalo na njih paze, niti zato  jer im premalo govore kakva bi trebala biti, nego upravo zato, jer ih premalo slušaju. Djeca bi nam mnogo toga sama rekla kad bismo ih znali slušati.

Razgovor

S djecom treba razgovarati o razgovoru. Jesmo li ikada pitali svoju djecu jesu li zadovoljna kako razgovaramo s njima? Da li žele da nešto izmijenimo u našem razgovoru s njima? Jesmo li ih pitali da li uopće žele razgovarati s nama?
Svakodnevno učimo djecu pristojnosti, načinu na koji trebaju razgovarati s odraslima, kako nas trebaju poštivati, lijepo odgovarati, pristojno oslovljavati, prihvaćati što im kažemo, ne prigovarati, primati kritiku.
Ali, nije dovoljno samo učiti djecu kako da razgovaraju s nama, nego i mi, roditelji i svi odrasli trebamo učiti i usavršavati našu komunikaciju s njima.

Dječje samopouzdanje i još ponešto

Autor: Ana Plazonić Fabian, prof.

Zdrav osjećaj samopouzdanja može se smatrati djetetovim štitom koji ga brani i čuva od različitih izazova s kojima se svakodnevno neminovno susreće. Čini se da djeca koja se doživljavaju pozitivno i koja se osjećaju dobro sama sa sobom lakše razrješavaju konflikte te lakše odolijevaju negativnim utjecajima i pritiscima, spremnija su na smijeh, više uživaju u životu, te su u svojoj osnovi optimističnija i realističnija. S druge pak strane, djeca s niskim samopouzdanjem konflikte često doživljavaju kao izvore frustracije i tjeskobe. Dijete koje o sebi ima nisko mišljenje može doživljavati velike teškoće u pronalasku rješenja za probleme s kojima se susreće. Ukoliko takvo dijete ima samokritične misli kao što su „Ja ne vrijedim“ ili „Ništa ne mogu napraviti dobro“, sklono je postati pasivno, povučeno, ili čak depresivno. Kad se suoči s nekim novim izazovom, trenutna reakcija djeteta s niskim samopouzdanjem bit će „Ja to ne mogu“.

Ali što je zapravo samopouzdanje?

Što je samopouzdanje?

Samopouzdanje je svojevrsna zbirka „samo-percepcija“, odnosno uvjerenja i osjećaja koje imamo sami prema sebi. Način na koji definiramo sami sebe izuzetno značajno utječe na našu motivaciju, stavove i ponašanje, te se velikim dijelom odražava i na našu sposobnost emocionalne            prilagodbe.
Obrasci samopouzdanja počinju jako rano tijekom života. Na primjer, dijete u dobi od samo par mjeseci može se, nakon čitavog niza neupješnih pokušaja, uspjeti prekoturati s jedne strane na drugu, što će mu dati neizbrisiv osjećaj „ja to mogu“ i pružiti mu poticaj za daljnje isprobavanje i razvoj motorike. Dijete staro između jedne i tri godine nevjerojatnom brzinom dostiže različite razvojne kamene-temeljce (hodanje, trčanje, razvoj govora, razvoj fine motorike, samostalnost u hranjenju, igra ...), što mu neizostavno ulijeva osjećaj postignuća i samodostatnosti, te potiče daljnji razvoj samopouzdanja. Koncept uspjeha koji slijedi nakon uložene upornosti također se javlja rano tijekom života. U procesu pokušaja-pogreške- ponovnog pokušaja-ponovne pogreške-konačnog uspjeha, dijete  razvija spoznaje o svojim vlastitim sposobnostima. Istovremeno dijete stvara i koncept samospoznaje baziran na svojim interakcijama s drugim ljudima, što je razlog zbog kojeg je roditeljska uključenost neizostavna u razvoju djetetovog zdravog sustava samopouzdanja.

Samopouzdanje se također može definirati kao osjećaj sposobnosti kombiniran s osjećajima voljenosti. Tako npr. dijete koje je sretno zbog nekog svog postignuća ali se pritom ne osjeća voljeno će na kraju ipak iskusiti nisko samopouzdanje. Slično tome, dijete koje se osjeća voljeno ali je nesigurno u svoje sposobnosti također može iskusiti taj osjećaj niskog samopouzdanja. Zdrav osjećaj samopouzdanja razvija se i javlja kada se postigne određena emocionalna ravnoteža.

Kakvo je to zdravo samopouzdanje?

Zdravo samopouzdanje nasuprot onom „nezdravom“

Samopouzdanje raste i razvija se zajedno s djetetom. Također se često mijenja i „podešava“, ponajviše zbog toga što ovisi o djetetovim novim iskustvima i novostečenim percepcijama.

Djeca s niskim, „nezdravim“ samopouzdanjem vjerojatno neće htjeti isprobavati neke nove stvari ili doživljavati nešto novo. Također će često o sebi misliti i govoriti negativno, primjerice „Glup sam“, „Nikad to neću uspjeti naučiti“ ili „Čemu da se trudim, kad nikome ionako nije stalo do mene“.  Mogu iskazivati nizak stupanj tolerancije na frustraciju, mogu lako odustajati od nečega ili očekivati od nekog drugog da preuzme inicijativu. Takva djeca su sklona biti pretjerano samokritična te se lako razočaraju sama sobom. Također povremene „korake unatrag“ ili neuspjehe gledaju kao trajno, nepromjenjivo stanje, što u njima izaziva kronični   osjećaj pesimizma.
Djeca sa zdravim samopouzdanjem uživaju u interakciji i komunikaciji s drugima. U društvenim uvjetima osjećaju se ugodno, te uživaju kako u grupnim aktivnostima tako i u svojim samostalnim pothvatima. Suočeni s nekim izazovom, imaju sposobnost usmjeriti se ka traženju rješenja, te će pritom iskazivati frustraciju ili nezadovoljstvo bez podcjenjivanja sebe ili drugih (primjerice, umjesto „Ja sam glup“, samopouzdano dijete će reći „Ja ovo ne razumijem“). Takva djeca poznaju svoje snage i slabosti, te ih takvima prihvaćaju, a u njima prevladava osjećaj optimizma.

Kako djetetu pomoći u zdravom razvoju samopouzdanja?

Pazite što govorite. Djeca su vrlo osjetljiva na riječi svojih roditelja (te drugih njima važnih odraslih osoba, primjerice učitelja, trenera ...). Zapamtite da dijete pohvalite ne samo za uspješno obavljen posao, već i za trud koji je uložilo u obavljanje tog posla. Ali pritom ne preuveličavajte niti ne govorite neistinu. Na primjer, ako dijete nije uspjelo ući u prvu postavu svog hokejskog kluba, izbjegavajte reći nešto poput „Idući put ćeš se više potruditi pa ćeš uspjeti“ nego nešto poput „Možda nisi uspio ući u prvu postavu, ali sam jako ponosna na trud koji si uložio u to“. Pohvalite trud i sam proces obavljanja posla, a ne samo krajnji uspjeh.

Budite pozitivni model. Ukoliko ste prema sebi naglašeno kritični, pesimistični, ili nerealistični u vezi svojih sposobnosti i ograničenja, postoji velika mogućnost da će vas vaše dijete na kraju „zrcaliti“, odnosno razvijati sustav samospoznaje i ponašati se u skladu s onim što je naučilo promatrajući i slušajući vas. Njegujte svoje vlastito samopouzdanje, jer će time vaše        dijete   dobiti  pozitivan         model.

Uočite i usmjerite djetetova netočna uvjerenja. Neizmjerno je važno da roditelji uoče djetetova netočna samouvjerenja, bilo da su vezana uz savršenstvo, privlačnost, sposobnosti, ili nešto sasvim drugo. Pomaganje djetetu da postavi ispravnije standarde i da bude realističnije u procjeni samog sebe pomoći će mu u razvoju zdravijeg sustava samospoznaje. Primjerice, dijete koje je u školi općenito uspješno ali ima teškoća s povijesti može reći „Ne znam povijest, ja sam loš učenik“. Ovo je u svakom slučaju loša negativna generalizacija, ali također i uvjerenje koje dijete predodređuje na neuspjeh. Potaknite dijete da situaciju vidi u pravom svjetlu, primjerice recite nešto poput „Dobar si učenik, uspješan u školi. Povijest je samo jedan predmet u čije učenje trebaš uložiti nešto više truda i vremena. Zajedno ćemo poraditi       na        tome“.

Budite spontani i puni ljubavi.  Vaša ljubav itekako može potaknuti djetetovo samopouzdanje. Zagrlite dijete, poljubite ga, (po)kažite mu koliko ste na njega ponosni, ne samo zbog njegovih uspjeha, već najviše zbog onoga što ono jest i što postoji kao vaše dijete. Pohvaljujte ga često i iskreno, ali bez pretjerivanja. Djeca imaju veliku sposobnost osjetiti kad nešto dolazi„od        srca“.

Dajte djetetu točnu, pozitivnu povratnu informaciju. Komentari poput „Ti se uvijek tako jako uzrujaš!“ učinit će da se dijete osjeća kao da nema kontrole nad svojim izljevima bijesa. Bolje je to formulirati kao „Bio si stvarno ljut na svoga brata, ali ja jako cijenim što ga nisi udario ili vikao na njega“. Ovakva formulacija uzima u obzir djetetove osjećaje, pohvalom nagrađuje njegov izbor reakcije, te potiče dijete da idući put također odabere pravi izbor.
Stvorite sigurno obiteljsko okruženje puno ljubavi. Djeca koja se u svojoj obitelji ne osjećaju sigurnom ili su žrtve zlostavljanja neopisivo će patiti od niskog samopouzdanja. Dijete koje je nazočno čestim roditeljskim svađama može postati povučeno i depresivno. Nikad ne zaboravite poštovati svoju djecu.

Za one koji žele znati više

Čuveni danski obiteljski psihoterapeut Jesper Juul (2002, 2006) navodi razliku između dva pojma: samopouzdanja i samosvijesti. U čemu je razlika?
Slikovito opisano, samosvijest predstavlja neku vrstu čvrstog unutarnjeg stupa, dok je samopouzdanje neka vrsta skele koju osoba gradi oko sebe.
Samopouzdanje se odnosi na naše sposobnosti, talente i umijeće, odnosno na našu spoznaju i uvjerenje u ono što znamo i možemo. To je uvjerenje da smo za nešto sposobni, da smo u nečemu vrijedni, da smo nečim uspješno ovladali.
Samosvijest je pak naša vlastita svijest o tome tko smo i što smo, neovisno o tome što znamo i možemo, odnosno to je osjećaj da smo netko i nešto u samima sebi.

Juul (2002) to opisuje ovako: ako dijete odrasta s jakom i pozitivno razvijenom samosvijesti, ono će razviti sposobnost realno se odnositi prema svojem samopouzdanju. Tijekom svog odrastanja, ali i u odrasloj dobi, ono će moći procijeniti vlastitu sposobnost na različitim područjima, a da se pritom ne osjeća nesigurno ili tužno zbog nedostatnosti u nekim svojim sposobnostima ili talentima. S druge pak strane, dijete (ili odrasla osoba) s loše razvijenom samosvijesti bit će sklono izjednačavati ono što jest s onim što može ili zna. Iskustvo nekog neuspjeha ili situaciju u kojem mu nešto jednostavno ne polazi za rukom poistovjetit će s doživljajem vlastite manje vrijednosti. Primjeri iz svakodnevnog života vrlo su česti: često susrećemo ljude koji su (objektivno ili prema našem sustavu vrijednosti) vrlo sposobni, ali su oni sami izuzetno nesigurni u sebe, što je jasni indikator njihovog slabo razvijenog osjećaja samosvijesti.

Na primjeru djece školske dobi, u školama se vrlo često mogu susresti djeca koja trpe od nedostatka samosvijesti. Čest slučaj su tzv. „tiha djeca“, koja imaju vrlo slabo razvijenu samosvijest, makar među njima ima vrlo sposobnih. Čest slučaj su i djeca s teškoćama u učenju, ali koje nisu posljedica nekog intelektualnog deficita ili specifičnih teškoća učenja (npr. disleksije). Velik dio takve djece odrasta u uvjetima (najčešće unutar obitelji) koji ih navode da se osjećaju „glupima“, a dokle se netko osjeća glupim-dotle nije u stanju nešto i naučiti.

Ana Plazonić Fabian, prof.

Izvori:

Juul, J. (2002): Razgovori s obiteljima: perspektive i procesi. Alinea, Zagreb.

Juul, J. (2006): Vaše kompetentno dijete – Prema novim temeljnim vrijednostima obitelji. Naklada Pelago, Zagreb.