« Lipanj 2025 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | 1 |
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 |
Naziv projekta: Vještine za zdraviji svijet
Akronim: Skills for a healthier world
Aktivnosti projekta možete pratiti i na https faceboock stranici:
https://web.facebook.com/profile.php?id=61566031381216
Naziv projekta: Zdravlje-izazovi novog doba
Akronim: Health - the challenge of the new age
Aktivnosti projekta možete pratiti i na https faceboock stranici:
https://web.facebook.com/zdravlje.izazov.novog.doba/
Naziv projekta: Zdravstvo u Europi - radimo i učimo (Akronim: Healthcare in Europe - work and learn)
Aktivnosti projekta možete pratiti i na https faceboock stranici:
https://www.facebook.com/medskolasibenik/?ref=pages_you_manage
Projekt mobilnosti Erasmus+ Srednje medicinske škole pod nazivom Excellence. Every Patient. Every Time.
Aktivnosti vezane uz Excellence. Every Patient. Every Time. projekt možete pratiti i na facebook stranici
https://www.facebook.com/
excellence.everypatient@gmail.com
VAŽNO!
Poštovani maturanti,
u vremenu smo drugačijega načina rada od onoga na koji smo svi navikli pa se moramo prilagoditi.
Kako je ovo vrijeme odjava, promjena i naknadnih prijava ispita obrasce zamolbe možete preuzet putem e-mail pošte (ana.grubisic1973@gmail.com).
Za sva pitanja stojim vam na raspolaganju.
Srdačan pozdrav
Koordinatorica: ANA GRUBIŠIĆ
Transparenatan uvid u financijsko poslovanje Šibensko-kninske županije, pregled isplata iz proračuna te uvid u podatke Riznice možete pronaći klikom na sliku.
Od srednje škole dijete je manje poslušno???..... |
Pitanje:
Od upisa u srednju školu primijetili smo veliku promjenu kod naše kćeri. Nakon nastave ostaje u školi tvrdeći da imaju dodatnu nastavu ili slobodnu aktivnost, ali znamo da nemaju. Kod kuće, neprestano je na telefonu. Na mnoge smo načine pokušali ispraviti njene neprihvatljive postupke i loše navike – strogim načinom: zabranom neograničenog korištenja telefona i ograničavanjem izlazaka s prijateljima; blažim načinom: razgovorom s njom, nagrađujući je kada učini nešto kako valja i postizanja dogovora povoljnog za obje strane. Ali sve to je kratkog daha i ona se ponovo vraća starim navikama. Imam nekoliko pitanja:
(1) Kako da postignemo da promijeni loše navike?
(2) Je li ukidanje privilegija dobra metoda uvođenja discipline?
(3) Ona ima mnogo loših navika, na što je stalno moramo podsjećati i mnogo puta prekoriti. Je li to zdravo?
Čini se da time ugrožavamo njeno samopoštovanje, ali ako joj ne ukažemo na to, ona će misliti da je to prihvatljivo i nastavit će s lošim navikama. Ali naše stalno podsjećanje ne djeluje. Što da radimo?
(4) Je li to uobičajeno među današnjim tinejdžerima?
Ona tvrdi da većina njenih prijatelja ima tu slobodu i pita se zašto je i ona ne može imati. Da li bismo joj trebali dati više slobode?
(5) Pročitala sam neke naputke o tome kako komunicirati s tinejdžerima.
Ali, kada se otvorim prema njoj u pokušaju da postignem dogovor povoljan za obje strane, ona traži svu moguću slobodu, a zauzvrat obeća da će prihvatiti naša pravila. No nakon nekog vremena dogovor propadne. Kako da postignem da se drži dogovora?
(6) Mislim da problem leži u njenom društvu.
Prijateljice su joj vrlo slobodnog ponašanja, a u njenom društvu ima i momaka. Ali ona više voli takve prijatelje od marljivih učenika kakve joj predlažemo. Zbog pritiska njenih vršnjaka iz društva ona ustraje u svojem ponašanju. Kako da joj pomognemo da to uvidi i promijeni krug prijatelja?
Odgovor:
Polaskom u srednju školu, tinejdžeri će se neizostavno početi mijenjati. Promjene uključuju duže razgovore telefonom, frizure po uzoru na one estradnih zvijezda, slušanje pop i rock (ponekad bučne) glazbe i manje vremena za roditelje. Zato roditelji trebaju shvatiti da je sve to dio odrastanja i da njihova djeca nisu zabrazdila. Kako biste imali dobar odnos sa svojim tinejdžerima, trebate:
(1) Dati im do znanja da ih razumijete kroz interaktivan razgovor
Tinejdžeri ne vole da im „popujete”. Roditelji ili odrasli trebaju s njima razgovarati tako da postavljaju umjesna pitanja tipa: „Zašto ti je nošenje naušnice važno?” Kada osjete da ste zainteresirani da uđete u njihov svijet, prije će poslušati vaš savjet. Kada god vidite nešto što se ne uklapa u vaš pojam dobrog tinejdžera, bolje je da s njima porazgovarate nego da ih korite. Naravno da ih razgovorom i razumijevanjem nećete uvijek navesti da slijede vaše prijedloge, ali time se utire put da vam se mogu obratiti kada se nađu u problemima.
(2) Određivanje granica i ograničenja
Mada dok rastu tinejdžeri zahtijevaju više slobode, roditelji ipak trebaju odrediti neke granice. Koliko ćete im slobode dati ovisi o situaciji. Kada razgovarate s njima budite odlučni. Izbjegavajte svađanje. Za sebe utvrdite u koje biste njene navike najviše željeli utrošiti energije. Naprimjer, želite li se s njom svađati oko njenog načina odijevanja, oko vrste glazbe koju sluša ili čak oko njenog izgleda? Ili želite više energije utrošiti da se posvetite njenim potrebama? Mnogi stručnjaci kažu da drasli ponekad previše vremena posvećuju razmišljanju o „tinejdžerskoj kulturi”. Prisiljavanjem da slijede naša pravila možda ćemo uspostaviti nadzor, ali ćemo izgubiti naš odnos s njima. Stručnjaci će nam reći da tinejdžeri najbolje reagiraju kada s njima imamo dobar odnos, a ne kada ih nadziremo. Da, teško je ne podsjetiti ih da nešto ne smiju činiti, ali to ponekad ne uspijeva bez obzira koliko se trudili da ju disciplinirate. Zato trebate nastojati otpustiti neke stvari koje bi vas mogle uvući u žučnu raspravu i potruditi se da više vremena provodite s njom u lijepom druženju.
(3) 1 korak nazad i 3 koraka naprijed
Kada se bave tinejdžerima, važno je da roditelji budu fleksibilni i prijemljivi. Prilikom razgovora s njima, ne budite suviše brzi na „okidaču” već se potrudite slušati i pažljivo promisliti prije no što nešto poduzmete. Ponekad, kada zakoračite jedan korak unatrag, dobivate zapravo više prostora da učinite 3 koraka naprijed.
Kod odgoja tinejdžera nema savršenih odgovora. To je faza buntovništva i promjena. Kako vaša tinejdžerica raste, stalno ćete morati iznalaziti i iskušavati nove načine da je „držite na uzdi”. Stoga je bitno da, kada dođe do problema, zauzmete pozitivan stav. Nakon prolaska te faze, sve dok s njom imate dobar odnos, moći ćete s njom imati dublji odnos kada bude zrelija.
|
Autor: Gordana Benat, 29.10.2008
Kad bismo proveli anketu među roditeljima u kojoj bismo ih pitali što im je najvažnije na svijetu, veliki postotak roditelja bi odgovorio da im je na svijetu najvažnije njihovo dijete i njegova sreća.
Većina roditelja smatra da prema svojoj djeci postupa dobro, odnosno najbolje što mogu.
Tvrde da se trude što više s njima razgovarati, provoditi s njima kvalitetno vrijeme, iskreno ih voljeti i ispravno ih odgajati. Nije potrebno sumnjati u njihove izjave. Ali trebamo se zapitati, prepoznajemo li stvarno vlastito roditeljsko ponašanje u odnosima i komunikaciji s našom djecom? Svi oko nas vide i znaju da ne postupamo dobro s našom djecom, jedino mi sami ostajemo uvjereni da radimo najbolje.
Djeca su vrlo pronicljiva i kritična. Jesmo li spremni otvoreno razgovarati s djecom o tome kako nas ona vide, osjećaju, doživljavaju? U jednom takvom iskrenom razgovoru bismo mogli otkriti puno o sebi i upoznati svoje stvarno ponašanje. Koliko bi nam to pomoglo da upoznamo bolje sebe i budemo bolji prema njima?
Želimo li uopće postati svjesni svoga stvarnog roditeljskog ponašanja? Lakše je biti svjestan onoga što mislimo da jesmo, nego onoga što smo stvarno.
Roditelji bi trebali zajedno s djecom rasti i mijenjati se, u cilju skladnih odnosa.
Aktivno slušanje
Čovjek ima dva uha, a samo jedna usta, ali ne bez razloga. Poruka bi bila da treba više slušati, a manje govoriti, što važi i za roditelje.
Djecu treba slušati, a ne im samo govoriti. Govorom ih nečemu učimo, a slušanjem ih uvažamo. Osjećaj da ih slušamo daje im potvrdu da ih poštujemo, priznajemo kao zasebne osobe vrijedne da ih se sasluša.
Obiteljski razgovori su često jednosmjerni monolozi u kojima roditelj govori, ali ne sluša.
I roditelji bi trebali ponekad saslušati što ima djeca imaju za reći, začudili bi se koliko toga mogu od njih saznati. Žalosno je da se roditelj nađe u situaciji gdje netko drugi zna više o njegovom djetetu od roditelja samog, uslijed toga, roditelji često posljednji doznaju što se događa s njihovom djecom. To nije zato jer premalo na njih paze, niti zato jer im premalo govore kakva bi trebala biti, nego upravo zato, jer ih premalo slušaju. Djeca bi nam mnogo toga sama rekla kad bismo ih znali slušati.
Razgovor
S djecom treba razgovarati o razgovoru. Jesmo li ikada pitali svoju djecu jesu li zadovoljna kako razgovaramo s njima? Da li žele da nešto izmijenimo u našem razgovoru s njima? Jesmo li ih pitali da li uopće žele razgovarati s nama?
Svakodnevno učimo djecu pristojnosti, načinu na koji trebaju razgovarati s odraslima, kako nas trebaju poštivati, lijepo odgovarati, pristojno oslovljavati, prihvaćati što im kažemo, ne prigovarati, primati kritiku.
Ali, nije dovoljno samo učiti djecu kako da razgovaraju s nama, nego i mi, roditelji i svi odrasli trebamo učiti i usavršavati našu komunikaciju s njima.
Literatura
Brajša, P. (2003.), Roditelji i djeca, Glas Koncila, Zagreb
Španjolski su znanstvenici potvrdili da postoji direktna povezanost nutritivnog statusa djeteta i osobe koja djetetu priprema obroke. Naime, istraživanje objavljeno u časopisu Nutrición hospitalaria otkriva da djeca koja kod kuće ručaju obrok koji im priprema majka imaju bolji nutritivni status, kao i manji rizik od debljine u odnosu na djecu kojima hranu priprema neka druga osoba.
Majka je član obitelji koji bi najbolje trebao poznavati nutritivne potrebe svog djeteta te imati i najveće znanje o tome kako pravilno pripremiti obrok za dijete.
Istraživanje o prehrambenim navikama, obiteljskom okruženju i tjelesnoj aktivnosti 718 školske djece u Španjolskoj otkrilo je i značajnu povezanost debljine i sjedilačkih navika djece – što su djeca provodila više vremena pred ekranima (gledanje TV-a, surfanje Internetom, igranje video igrica), to su imala i veće vrijednosti indeksa tjelesne mase.
Zdrave navike treba usvajati od najranijih dana, a obiteljsko je okruženje i najidealnije mjesto za to.
Dječje samopouzdanje i još ponešto
Autor: Ana Plazonić Fabian, prof.
Zdrav osjećaj samopouzdanja može se smatrati djetetovim štitom koji ga brani i čuva od različitih izazova s kojima se svakodnevno neminovno susreće. Čini se da djeca koja se doživljavaju pozitivno i koja se osjećaju dobro sama sa sobom lakše razrješavaju konflikte te lakše odolijevaju negativnim utjecajima i pritiscima, spremnija su na smijeh, više uživaju u životu, te su u svojoj osnovi optimističnija i realističnija. S druge pak strane, djeca s niskim samopouzdanjem konflikte često doživljavaju kao izvore frustracije i tjeskobe. Dijete koje o sebi ima nisko mišljenje može doživljavati velike teškoće u pronalasku rješenja za probleme s kojima se susreće. Ukoliko takvo dijete ima samokritične misli kao što su „Ja ne vrijedim“ ili „Ništa ne mogu napraviti dobro“, sklono je postati pasivno, povučeno, ili čak depresivno. Kad se suoči s nekim novim izazovom, trenutna reakcija djeteta s niskim samopouzdanjem bit će „Ja to ne mogu“.
Ali što je zapravo samopouzdanje?
Što je samopouzdanje?
Samopouzdanje je svojevrsna zbirka „samo-percepcija“, odnosno uvjerenja i osjećaja koje imamo sami prema sebi. Način na koji definiramo sami sebe izuzetno značajno utječe na našu motivaciju, stavove i ponašanje, te se velikim dijelom odražava i na našu sposobnost emocionalne prilagodbe.
Obrasci samopouzdanja počinju jako rano tijekom života. Na primjer, dijete u dobi od samo par mjeseci može se, nakon čitavog niza neupješnih pokušaja, uspjeti prekoturati s jedne strane na drugu, što će mu dati neizbrisiv osjećaj „ja to mogu“ i pružiti mu poticaj za daljnje isprobavanje i razvoj motorike. Dijete staro između jedne i tri godine nevjerojatnom brzinom dostiže različite razvojne kamene-temeljce (hodanje, trčanje, razvoj govora, razvoj fine motorike, samostalnost u hranjenju, igra ...), što mu neizostavno ulijeva osjećaj postignuća i samodostatnosti, te potiče daljnji razvoj samopouzdanja. Koncept uspjeha koji slijedi nakon uložene upornosti također se javlja rano tijekom života. U procesu pokušaja-pogreške- ponovnog pokušaja-ponovne pogreške-konačnog uspjeha, dijete razvija spoznaje o svojim vlastitim sposobnostima. Istovremeno dijete stvara i koncept samospoznaje baziran na svojim interakcijama s drugim ljudima, što je razlog zbog kojeg je roditeljska uključenost neizostavna u razvoju djetetovog zdravog sustava samopouzdanja.
Samopouzdanje se također može definirati kao osjećaj sposobnosti kombiniran s osjećajima voljenosti. Tako npr. dijete koje je sretno zbog nekog svog postignuća ali se pritom ne osjeća voljeno će na kraju ipak iskusiti nisko samopouzdanje. Slično tome, dijete koje se osjeća voljeno ali je nesigurno u svoje sposobnosti također može iskusiti taj osjećaj niskog samopouzdanja. Zdrav osjećaj samopouzdanja razvija se i javlja kada se postigne određena emocionalna ravnoteža.
Kakvo je to zdravo samopouzdanje?
Zdravo samopouzdanje nasuprot onom „nezdravom“
Samopouzdanje raste i razvija se zajedno s djetetom. Također se često mijenja i „podešava“, ponajviše zbog toga što ovisi o djetetovim novim iskustvima i novostečenim percepcijama.
Djeca s niskim, „nezdravim“ samopouzdanjem vjerojatno neće htjeti isprobavati neke nove stvari ili doživljavati nešto novo. Također će često o sebi misliti i govoriti negativno, primjerice „Glup sam“, „Nikad to neću uspjeti naučiti“ ili „Čemu da se trudim, kad nikome ionako nije stalo do mene“. Mogu iskazivati nizak stupanj tolerancije na frustraciju, mogu lako odustajati od nečega ili očekivati od nekog drugog da preuzme inicijativu. Takva djeca su sklona biti pretjerano samokritična te se lako razočaraju sama sobom. Također povremene „korake unatrag“ ili neuspjehe gledaju kao trajno, nepromjenjivo stanje, što u njima izaziva kronični osjećaj pesimizma.
Djeca sa zdravim samopouzdanjem uživaju u interakciji i komunikaciji s drugima. U društvenim uvjetima osjećaju se ugodno, te uživaju kako u grupnim aktivnostima tako i u svojim samostalnim pothvatima. Suočeni s nekim izazovom, imaju sposobnost usmjeriti se ka traženju rješenja, te će pritom iskazivati frustraciju ili nezadovoljstvo bez podcjenjivanja sebe ili drugih (primjerice, umjesto „Ja sam glup“, samopouzdano dijete će reći „Ja ovo ne razumijem“). Takva djeca poznaju svoje snage i slabosti, te ih takvima prihvaćaju, a u njima prevladava osjećaj optimizma.
Kako djetetu pomoći u zdravom razvoju samopouzdanja?
Pazite što govorite. Djeca su vrlo osjetljiva na riječi svojih roditelja (te drugih njima važnih odraslih osoba, primjerice učitelja, trenera ...). Zapamtite da dijete pohvalite ne samo za uspješno obavljen posao, već i za trud koji je uložilo u obavljanje tog posla. Ali pritom ne preuveličavajte niti ne govorite neistinu. Na primjer, ako dijete nije uspjelo ući u prvu postavu svog hokejskog kluba, izbjegavajte reći nešto poput „Idući put ćeš se više potruditi pa ćeš uspjeti“ nego nešto poput „Možda nisi uspio ući u prvu postavu, ali sam jako ponosna na trud koji si uložio u to“. Pohvalite trud i sam proces obavljanja posla, a ne samo krajnji uspjeh.
Budite pozitivni model. Ukoliko ste prema sebi naglašeno kritični, pesimistični, ili nerealistični u vezi svojih sposobnosti i ograničenja, postoji velika mogućnost da će vas vaše dijete na kraju „zrcaliti“, odnosno razvijati sustav samospoznaje i ponašati se u skladu s onim što je naučilo promatrajući i slušajući vas. Njegujte svoje vlastito samopouzdanje, jer će time vaše dijete dobiti pozitivan model.
Uočite i usmjerite djetetova netočna uvjerenja. Neizmjerno je važno da roditelji uoče djetetova netočna samouvjerenja, bilo da su vezana uz savršenstvo, privlačnost, sposobnosti, ili nešto sasvim drugo. Pomaganje djetetu da postavi ispravnije standarde i da bude realističnije u procjeni samog sebe pomoći će mu u razvoju zdravijeg sustava samospoznaje. Primjerice, dijete koje je u školi općenito uspješno ali ima teškoća s povijesti može reći „Ne znam povijest, ja sam loš učenik“. Ovo je u svakom slučaju loša negativna generalizacija, ali također i uvjerenje koje dijete predodređuje na neuspjeh. Potaknite dijete da situaciju vidi u pravom svjetlu, primjerice recite nešto poput „Dobar si učenik, uspješan u školi. Povijest je samo jedan predmet u čije učenje trebaš uložiti nešto više truda i vremena. Zajedno ćemo poraditi na tome“.
Budite spontani i puni ljubavi. Vaša ljubav itekako može potaknuti djetetovo samopouzdanje. Zagrlite dijete, poljubite ga, (po)kažite mu koliko ste na njega ponosni, ne samo zbog njegovih uspjeha, već najviše zbog onoga što ono jest i što postoji kao vaše dijete. Pohvaljujte ga često i iskreno, ali bez pretjerivanja. Djeca imaju veliku sposobnost osjetiti kad nešto dolazi„od srca“.
Dajte djetetu točnu, pozitivnu povratnu informaciju. Komentari poput „Ti se uvijek tako jako uzrujaš!“ učinit će da se dijete osjeća kao da nema kontrole nad svojim izljevima bijesa. Bolje je to formulirati kao „Bio si stvarno ljut na svoga brata, ali ja jako cijenim što ga nisi udario ili vikao na njega“. Ovakva formulacija uzima u obzir djetetove osjećaje, pohvalom nagrađuje njegov izbor reakcije, te potiče dijete da idući put također odabere pravi izbor.
Stvorite sigurno obiteljsko okruženje puno ljubavi. Djeca koja se u svojoj obitelji ne osjećaju sigurnom ili su žrtve zlostavljanja neopisivo će patiti od niskog samopouzdanja. Dijete koje je nazočno čestim roditeljskim svađama može postati povučeno i depresivno. Nikad ne zaboravite poštovati svoju djecu.
Za one koji žele znati više
Čuveni danski obiteljski psihoterapeut Jesper Juul (2002, 2006) navodi razliku između dva pojma: samopouzdanja i samosvijesti. U čemu je razlika?
Slikovito opisano, samosvijest predstavlja neku vrstu čvrstog unutarnjeg stupa, dok je samopouzdanje neka vrsta skele koju osoba gradi oko sebe.
Samopouzdanje se odnosi na naše sposobnosti, talente i umijeće, odnosno na našu spoznaju i uvjerenje u ono što znamo i možemo. To je uvjerenje da smo za nešto sposobni, da smo u nečemu vrijedni, da smo nečim uspješno ovladali.
Samosvijest je pak naša vlastita svijest o tome tko smo i što smo, neovisno o tome što znamo i možemo, odnosno to je osjećaj da smo netko i nešto u samima sebi.
Juul (2002) to opisuje ovako: ako dijete odrasta s jakom i pozitivno razvijenom samosvijesti, ono će razviti sposobnost realno se odnositi prema svojem samopouzdanju. Tijekom svog odrastanja, ali i u odrasloj dobi, ono će moći procijeniti vlastitu sposobnost na različitim područjima, a da se pritom ne osjeća nesigurno ili tužno zbog nedostatnosti u nekim svojim sposobnostima ili talentima. S druge pak strane, dijete (ili odrasla osoba) s loše razvijenom samosvijesti bit će sklono izjednačavati ono što jest s onim što može ili zna. Iskustvo nekog neuspjeha ili situaciju u kojem mu nešto jednostavno ne polazi za rukom poistovjetit će s doživljajem vlastite manje vrijednosti. Primjeri iz svakodnevnog života vrlo su česti: često susrećemo ljude koji su (objektivno ili prema našem sustavu vrijednosti) vrlo sposobni, ali su oni sami izuzetno nesigurni u sebe, što je jasni indikator njihovog slabo razvijenog osjećaja samosvijesti.
Na primjeru djece školske dobi, u školama se vrlo često mogu susresti djeca koja trpe od nedostatka samosvijesti. Čest slučaj su tzv. „tiha djeca“, koja imaju vrlo slabo razvijenu samosvijest, makar među njima ima vrlo sposobnih. Čest slučaj su i djeca s teškoćama u učenju, ali koje nisu posljedica nekog intelektualnog deficita ili specifičnih teškoća učenja (npr. disleksije). Velik dio takve djece odrasta u uvjetima (najčešće unutar obitelji) koji ih navode da se osjećaju „glupima“, a dokle se netko osjeća glupim-dotle nije u stanju nešto i naučiti.
Ana Plazonić Fabian, prof.
Izvori:
Juul, J. (2002): Razgovori s obiteljima: perspektive i procesi. Alinea, Zagreb.
Juul, J. (2006): Vaše kompetentno dijete – Prema novim temeljnim vrijednostima obitelji. Naklada Pelago, Zagreb.